1 Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu. 2 Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! 3 Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? 4 Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. 5 Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. 6 Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu. 7 Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok. 8 Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. 9 Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. 10 Ima li išta o čemu bi se moglo reći: “Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo. 11 Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći. 12 Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu. 13 I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim. 14 Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje! 15 Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može. 16 Rekoh onda sam sebi: “Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje.” 17 Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. 18 Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.