1 Ne nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji; zato štedi svoje riječi. 2 San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnoštva riječi. 3 Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet. 4 Bolje je ne zavjetovati, nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta. 5 Ne daj ustima svojim da te navode na grijeh i ne reci kasnije pred anđelom da je bilo nehotice. Zašto pružati Bogu priliku da se srdi na riječ tvoju i uništi djelo tvojih ruku? 6 Koliko sanja, toliko i ispraznosti; mnogo riječi - isprazna tlapnja. Zato boj se Boga. 7 Ako vidiš gdje tlače siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne čudi se tomu, jer nad visokim straži viši, a nad njim najviši. 8 Korist zemlje je nada sve; i kralj ovisi o zemljištu. 9 Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost. 10 Gdje je mnogo bogatstva, mnogo je i gotovana, pa kakva je korist od toga gospodaru, osim što ga očima gleda? 11 Sladak je dan radiši, jeo malo ili mnogo, dok bogatstvo ne da bogatašu zaspati. 12 I vidjeh teško zlo pod suncem: skupljeno blago što je na propast svojemu vlasniku. 13 Jer zlom nezgodom propadne takvo bogatstvo te sinu što mu se rodi ne ostane ništa. 14 Gol je izašao iz utrobe majke svoje i tako će gol i otići kakav je i došao; ništa nema od svega svojeg truda da ponese. 15 I to je teško zlo što tako odlazi kako je i došao; pa kakva mu je korist što se u vjetar mučio. 16 Sve svoje dane živi u tami, nevolji, brizi, bolesti i srdžbi. 17 Ovo, stoga, zaključujem: prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan sa svim svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena. 18 Pa ako je čovjeku Bog dao bogatstvo i imanje da ih uživa i bude zadovoljan svojim djelom - i to je dar od Boga. 19 Jer tada barem ne misli mnogo na dane svog života, kad mu Bog daje da mu se srce veseli.