1 Job nastavi svoju besjedu i reče: 2 “Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorča: 3 sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, 4 usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik. 5 Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. 6 Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. 7 Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov! 8 Čemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? 9 Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? 10 Zar će se radovat' on u Svesilnome, zar će Boga svakog časa zazivati? 11 Ali Božju ruku ja ću vam pokazat' i neću vam sakrit namjere Svesilnog. 12 Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?” 13 “Ovu sudbu Bog dosuđuje opakom, ovo baštini silnik od Svemogućeg. 14 Ima li sinova mnogo, mač ih čeka, a porod mu neće imat' dosta kruha. 15 Smrt će sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neće. 16 Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, 17 nek' ih skuplja, odjenut će ih pravednik, ljudi će nedužni podijeliti srebro. 18 Od paučine je kuću sagradio, kolibicu kakvu sebi diže čuvar: 19 bogat je legao, al' po posljednji put; kad oči otvori, ničeg više nema. 20 Usred bijela dana strava ga spopada, noću ga oluja zgrabi i odnese. 21 Istočni ga vjetar digne i odvuče, daleko ga baca od njegova mjesta. 22 Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaći iz ruke. 23 Rukama plješću nad njegovom propašću i zvižde na njega kamo god došao.