1 Kad sam se dakle sa svojom ženom Anom i sa sinom Tobijom opet našao na svome, bijaše mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmica, priređen lijep objed i ja sjedoh da blagujem. 2 Vidjevši ona mnoga jela, rekoh sinu: “Idi i dovedi jednoga od naše braće na koga naiđeš a koji se sjeća Gospodina. Eto, čekat ću te!” 3 Kad se sin vratio, kaza: “Oče, jedan od našega roda zadavljen je i bačen na trg.” 4 A ja, ništa i ne okusiv, skočih na noge i unesoh onoga mrtvaca u jednu kuću, gdje mogaše ostati sve do zalaza sunca. 5 Potom se vratih, umih se i pojedoh svoj objed u žalosti. 6 Sjetih se Amosova proročanstva: “Svetkovine vaše u tugu će se pretvoriti, a radosti vaše kuknjavom će postati.” I zaplakah. 7 Kad je sunce zašlo, odoh, iskopah raku i sahranih mrtvoga. 8 Susjedi mi se rugali i govorili: “Zar se ne boji da će ga zbog toga ubiti? Jednom se izvukao, a sad opet pokopa mrtvace.” 9 Iste noći, poslije onog ukopa, vratih se kući, a kako bijah nečist, legoh kraj zida u vrtu; bilo je toplo pa sam spavao otkrivena lica. 10 Nisam znao da je u zidu bila ptičica. I kako mi oči bijahu otvorene, padoše mi tople ptičje izmetine u oči i od toga dobih bijele mrlje. Išao sam liječnicima, ali mi ne mogoše pomoći. Uzdržavao me Ahikar dok ne ode u Elimaidu. 11 Moja je žena Ana odonda zarađivala ručnim radom: prela je i tkala. 12 Kad bi gospodarima obavila posao, platili bi joj. Sedmoga ožujka dovrši tako jedan rad i posla ga gospodarima. Oni joj sve isplatiše i povrh toga pokloniše jare. 13 Kad ga dovede, jare poče večati. Upitah ženu: “Odakle ti jare? Da možda nije ukradeno? Vrati ga gospodarima, jer nije dopušteno jesti što je ukradeno.” 14 A ona odgovori: “Dadoše mi ga kao dar povrh plaće.” Ali ja nisam vjerovao, nego sam joj, naljutivši se na nju, svejednako govorio da ga vrati gospodarima. A ona onda odgovori: “Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!”