1 A otac Tobijin brojio svaki dan. I kad je prošlo vrijeme za povratak a sina ne bijaše, 2 reče Tobit: “Možda su odbijeni? Ili je možda umro Gabael pa novac nije predan?” 3 I rastuži se veoma. 4 Kaza mu žena: “Dijete je stradalo kad ga tako dugo nema.” 5 I poče jadikovati: “Kako da ne budem zabrinuta, dijete moje, kad sam ti dopustila da odeš, svjetlo očiju mojih!” 6 Tobit je stade tješiti: “Šuti, ne govori: njemu je dobro.” 7 Ona mu odgovori: “Šuti ti i ne zavaravaj me; znam ja, stradalo je dijete moje.” Svakog je dana izlazila na cestu kojom je sin krenuo na put; danju ne bi ni dodirnula jela, a noću nije prestajala jadikovati za svojim Tobijom. Kad prođe četrnaest dana svadbenih za kojih Raguel zaklinjaše Tobiju da ostane, 8 Tobija kaza Raguelu: “Pusti me da idem, jer su već otac moj i majka moja izgubili nadu da će me još ugledati.” 9 Tast ga zamoli: “Ostani kod mene, a ja ću se pobrinuti da pronađem nekoga koji će ocu tvome donijeti vijesti o tebi.” Ali mu Tobija odvrati: “Ne, nego me pusti da idem k ocu svome!” 10 Raguel onda ustade, preda mu Saru, njegovu ženu, i polovicu imutka, sluge, stoku i novac. 11 Pošto ih je blagoslovio, oprosti se s njima govoreći: “Djeco, Bog nebeski nek' vam udijeli sreću još prije nego što umrem.” 12 A svojoj kćeri kaza: “Poštuj svekra i svekrvu: oni su ti sada roditelji. I da čujem samo dobre vijesti o tebi.” I poljubi je. 13 Onda Edna reče Tobiji: “Ljubljeni brate moj, nek' ti Gospodar neba dade sretan povratak, a meni neka udijeli milost da vidim djecu koju ćeš imati s mojom Sarom, da osjetim radost pred Gospodom. Evo, predajem ti kćer svoju na čuvanje: ne žalosti je.” 14 Zahvalivši Bogu što mu je udijelio sretan put i poželjevši blagoslov Raguelu i Edni, ženi njegovoj, Tobija krenu.