1 Ja sam èovjek koji vidjeh muku od pruta gnjeva njegova. 2 Odvede me i opravi me u tamu a ne na vidjelo. 3 Samo se na me obraæa, obraæa ruku svoju po vas dan. 4 Uèini, te mi ostarje tijelo i koža, potr kosti moje. 5 Zazida me, i optoèi me žuèju i mukom. 6 Posadi me u tamu kao umrle odavna. 7 Ogradi me da ne izaðem, i metnu na me teške okove. 8 Kad vièem i vapijem, odbija molitvu moju. 9 Zagradi putove moje tesanijem kamenom, i prevrati staze moje. 10 Posta mi kao medvjed u zasjedi, kao lav u potaji. 11 Pomete putove moje, i razdrije me, i uništi me. 12 Nateže luk svoj, i metnu me strijeli za biljegu. 13 Ustrijeli me u bubrege strijelama iz tula svojega. 14 Postah potsmijeh svemu narodu svojemu i pjesma njihova po vas dan. 15 Nasiti me gorèinom, opoji me pelenom. 16 Polomi mi zube kamenjem, uvali me u pepeo. 17 Udaljio si dušu moju od mira, zaboravih dobro. 18 I rekoh: propade sila moja i nadanje moje od Gospoda. 19 Opomeni se muke moje i jada mojega, pelena i žuèi. 20 Duša se moja opominje bez prestanka, i poništila se u meni. 21 Ali ovo napominjem srcu svojemu, te se nadam: 22 Milost je Gospodnja što ne izgibosmo sasvijem, jer milosrða njegova nije nestalo. 23 Ponavlja se svako jutro; velika je vjera tvoja. 24 Gospod je dio moj, govori duša moja; zato æu se u njega uzdati. 25 Dobar je Gospod onima koji ga èekaju, duši, koja ga traži. 26 Dobro je mirno èekati spasenje Gospodnje. 27 Dobro je èovjeku nositi jaram za mladosti svoje. 28 Sam æe sjedjeti i muèati, jer Bog metnu breme na nj. 29 Metnuæe usta svoja u prah, eda bi bilo nadanja. 30 Podmetnuæe obraz svoj onome koji ga bije, biæe sit sramote. 31 Jer Gospod ne odbacuje za svagda. 32 Jer ako i ucvijeli, opet æe se i smilovati radi mnoštva milosti svoje. 33 Jer ne muèi iz srca svojega ni cvijeli sinova èovjeèjih. 34 Kad gaze nogama sve sužnje na zemlji, 35 Kad izvræu pravicu èovjeku pred višnjim, 36 Kad èine krivo èovjeku u parnici njegovoj, ne vidi li Gospod? 37 Ko je rekao što i zbilo se, a Gospod da nije zapovjedio? 38 Ne dolaze li i zla i dobra iz usta višnjega? 39 Zašto se tuži èovjek živ, èovjek na kar za grijehe svoje? 40 Pretražimo i razgledajmo pute svoje, i povratimo se ka Gospodu. 41 Podignimo srce svoje i ruke k Bogu na nebesima. 42 Zgriješismo i nepokorni bismo; ti ne praštaš. 43 Obastro si se gnjevom, i goniš nas, ubijaš i ne žališ. 44 Obastro si se oblakom da ne prodre molitva. 45 Naèinio si od nas smetlište i odmet usred tijeh naroda. 46 Razvaljuju usta svoja na nas svi neprijatelji naši. 47 Strah i jama zadesi nas, pustošenje i zatiranje. 48 Potoci teku iz oèiju mojih radi pogibli kæeri naroda mojega. 49 Oèi moje liju suze bez prestanka, jer nema odmora, 50 Dokle Gospod ne pogleda i ne vidi s neba. 51 Oko moje muèi mi dušu radi svijeh kæeri grada mojega. 52 Tjeraju me jednako kao pticu neprijatelji moji ni za što. 53 Svališe u jamu život moj i nabacaše kamenje na me. 54 Doðe mi voda svrh glave; rekoh: pogiboh! 55 Prizivah ime tvoje, Gospode, iz jame najdublje. 56 Ti èu glas moj; ne zatiskuj uha svojega od uzdisanja mojega, od vike moje. 57 Pristupao si kad te prizivah, i govorio si: ne boj se. 58 Raspravljao si, Gospode, parbu duše moje, i izbavljao si život moj. 59 Vidiš, Gospode, nepravdu koja mi se èini; raspravi parbu moju. 60 Vidiš svu osvetu njihovu, sve što mi misle. 61 Èuješ rug njihov, Gospode, sve što mi misle, 62 Što govore oni koji ustaju na me i što namišljaju protiv mene po vas dan. 63 Vidi, kad sjedaju i kad ustaju, ja sam im pjesma. 64 Plati im, Gospode, po djelima ruku njihovijeh. 65 Podaj im uporno srce, prokletstvo svoje. 66 Goni ih gnjevom, i istrijebi ih ispod nebesa Gospodnjih.