64
1 O, razvedri nebesa i siđi,
neka se pred tobom planine zatresu.
2 Kao kad se vatra po granju zapali,
vatra zakuva vodu:
neka dušmani tvoji shvate ime tvoje,
neka puci zadrhću pred tobom.
3 Što ti činiš to zastrašuje;
neočekivano si sišao,
pred tobom se zatresle planine.
4 Od kako je veka nisu čuli,
nisu slušali, oko nije videlo,
da bog neki osim tebe učini
onima koji od njega očekuju.
5 Susretljiv ti si prema razdraganima koji čine pravdu,
na putevima tvojim sećaju se tebe.
Gle, ti si se razljutio,
grešili smo na njima,
a bili bismo spaseni.
6 I postali smo svi mi kao nešto nečisto,
i kao ogrtač sa ženskim odlivom sve su pravednosti naše,
i svi smo mi kao lišće kad opadne,
i krivice naše kao vetar nas odnesu.
7 I nikog nema da priziva ime tvoje,
da se podigne i na tebe osloni,
zato što si lice svoje od nas sakrio
i rastapaš nas krivicama našim.
8 Pa ipak, Gospode, ti si Otac naš;
mi smo glina, a ti nas oblikuješ,
i svi smo mi ruke tvoje delo.
9 Ne srdi se, Gospode, isuviše,
i nemoj stalno pominjati nedelo.
Evo, pogledaj nas:
svi smo mi narod tvoj.
10 Opusteli su sveti gradovi tvoji,
Sion je opusteo, Jerusalim je opustošen.
11 Hram, svetinja naša i ponos naš;
u čemu su te hvalili preci naši,
postao je zgarište
i sve dragocenosti naše su satrte.
12 Zar ćeš ovo mirno gledati, Gospode?
Ćutaćeš i još više ponižavati?